Livija Less

Ti moraš mijenjati svoj život

(iz „Arhaičnog torza Apolona“)
Rainer Maria Rilke

Nismo znali njegovu nevjerojatnu glavu,
u kojoj su zrele oči stajale kao plodovi.
Ali njegov torzo još zrači svjetlom pogleda.
Inače bi zglob ramena zasljepljivao.
Inače se u prsima ne bi smiješila tiha krivulja,
i ne bi ovaj kamen uzvraćao osmijehom bokova
i nosio se kroz središte kao plod koji je sazrio.

Inače ovaj kamen ne bi bio ništa osim slomljenog oblika.
Ali on sjaji.
I kao što svjetlost s njegovih ramena ide svuda,
tako ide i slijedi nas...
I nigdje nije sjaj koji ne vidi tvoje postojanje.
Ti moraš mijenjati svoj život.

Oznake: poezija

Molitva

Daj mi, Bože, da dugo živim
i da se najedem Sunčanine pražetine.
Jer, kao ljubiteljicu riječi,
ta riječ pražetina me toliko nasmijala,
da vam eto pišem i crkavam od smijeha.
Jer malo mi daje na prasetinu,
ali onu iz Gargantua i Pantagruela.
Tko se nije najeo pražetine, nije ni živio.
Ko se nije nasmijao riječima, nije se nasmijao.
Tko ima dovoljno ludosti u sebi,
da se ovako ko dijete smije ko ja sad,
taj lud nikad neće postati.
Tko ne poludi, taj nije normalan.
Pražetine, pražetine amo, jer
utjehe nema bez smijeha i punog tobolca.
Idem sad tražiti recept na netu da to napravim.

Ajmo sad svi u glas, bez stida i dileme –
živjela pražetina, carica ove teme!


Ostajte mi dobro!

Oznake: humor

U svakodnevici, među jutarnjom žurbom, uz miris svježe skuhane kave i zvuke radija u pozadini, nalazi se nešto jednostavno, a ipak veličanstveno – omlet. Naizgled tek jelo od jaja, omlet krije u sebi više od okusa. On je simbol postojanja, nježna metafora za život u njegovoj krhkosti, jednostavnosti i nepredvidivosti.

Jaje, iz kojeg nastaje omlet, vječni je simbol potencijala. U njemu spava mogućnost života – nova ptica, novo biće, novi početak. Kada ga razbijemo da bismo napravili omlet, činimo nešto paradoksalno: uništavamo jedno potencijalno postojanje kako bismo stvorili drugo – hranu, energiju, trenutak zadovoljstva. I u tom malom trenutku, negdje između tave i tanjura, događa se čudo. Od običnih sastojaka – jaja, mlijeka, soli, možda malo sira ili povrća – nastaje nešto toplo, hranjivo, zaokruženo, potpuno.

Omlet je i odraz života samog: ono što u njega staviš, to ćeš i dobiti. Može biti bogat, šaren, začinjen – ili jednostavan, minimalistički, ali uvijek autentičan. Pravi se brzo, ali traži pažnju. Predugo na vatri – izgori. Premalo pažnje – ostane sirov. Kao i život, i omlet traži ravnotežu.

Postoji i dublja ljepota u omletu – njegova prolaznost. Jede se topao, u tihom jutru ili usred dana punog obaveza. Gotov je za nekoliko minuta, a nestane još brže. No, ono što ostaje je osjećaj – sitost, ugoda, zahvalnost. I to nas podsjeća na sve one sitne trenutke koji čine život: nisu vječni, ali ako ih doživimo svjesno, ostaju u nama zauvijek.

I baš kao što se u omletu skriva čudo svakodnevice, u svakom trenutku našeg života skriva se dublji smisao. Sve što nam je dano – hrana, dan, dah, ljubav – dar je koji ne dolazi sam od sebe. Jer tko nas je naučio cijeniti male stvari, tko nam je pokazao što znači služiti, lomiti i dijeliti – ako ne Isus? On koji je i sam lomio kruh i dijelio ga s učenicima, koji je kroz najjednostavnije geste otkrivao Božju prisutnost. U omletu, kao i u životu, On nas poziva da prepoznamo čudo – i zahvalimo.

„Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; i tko vjeruje u mene, nikada neće ožednjeti.“
(Ivan 6,35)

Zamišljam kako sutra ujutro Anabonka, Sarah, Supatnik, Golden age, NF, Vjetar u granama, Dvi, tri riči, Dinaja, Pal Mood i drugi, spravljaju omlet. Jedu i osjete kako je ugodno živjeti, biti tu, biti u blagoslovljenom stanju. U novom životu koji se navješta.
Nekom osjećaju koji će ih preobraziti.
U oprostu starih rana i vještom dočekivanju novih. Gdje sebi tapkaju timus i govore: Tu sam, povezan, cjelovit. Negdje sam se izgubio, ali tu sam. Omlet i tapkanje za ujutro.
Po preporuci Livije...

Oznake: proza

Ode nam Boris.
Ruže su crvene, tajne su skrivene, slatka je muzika, ali nije kao ti.
Crveni koralji.
Bezbrižnost. Druženje. Roditelji koji pjevaju za stolom, a mi se djeca igramo oko njih.
Lijepe godine.
Neprocjenjivo.
Teta Jadranka Vuksanović i Vukas.
Goran i Vanja.
Svaki vikend okupljanje.
Teta Mira i Branko.
Saša i Blanka.
I ja i sestra.
Kako nam je lijepo bilo.
Uvijek je sviralo: Ruže su crvene... a roditelji su pjevali u slatkoj opojnosti mladosti i vedrine.
Crveni koralji.
RIP!

.

Oznake: proza

U 8. razredu osnovne, došao nam učitelj iz povijesti. Strog, strah i trepet. Kad ide u razred napiše kredom po ploči: Rad, red i disciplina- Uspjeh
Nacije sat i počne predavati.
Kakav metodičar, ja obožavatelj povijesti, njegovi satovi su mi bili najzanimljiviji trenuci u životu.
Ali je bio jako, jako strog i svi su ga se bojali ko vraga.
A, b, c, d, e, f razred po 30 učenika. Samo ja imam pet iz povijesti. Unatoč mnogobrojnim odlikašima.
I sad treba organizirati izvannastavnu aktivnost: Povjesničari!
Neće nitko u pet razreda ni čuti.
I ja se izmudrim, i odaberem 5 učenika iz svog razreda sa najgorim ocjenama i najgore učenike koji su u opasnosti da ih ruši razred na kraju godine.
I sve ih nagovorim da idu na povjesničare, da samo šute i sjede, šta god pita, ja ću pričati.
Kako sam bila draga, pristanu oni.
Tako smo imali grupu povjesničara oformljenu od mog razreda. Nas 6.
Učitelj je bio izbjeglica iz ratom okupirane Petrinje.
Mi smo bili u Sisku škola.
Vodio nas je u muzeje u Zagreb, u botanički vrt, svugdje smo išli svako malo.
Vozimo se vlakom i u našim razgovorima 94-e, upitam ja njega šta će biti sa Krajinom?
Kaže on meni to je teritorij Republike Hrvatske, to će biti Hrvatska bez imalo mržnje i ogorčenosti, a kuća mu je spaljena do temelja u Petrinji.
I tako, on uvijek bez mržnje dok istodobno učitelj fizike govori svaki sat: Srbe na vrbe.
Ja se znojim od straha šta će se desiti. Hoću li završiti obješena o vrbu.
Uglavnom, na kraju godine, svi povjesničari ne da nisu dobili jedinice nego im je zaključena četvorka i ja sa počasnom lentom jedina u generaciji sa peticom.
Kakva priča, kakav učitelj, kako lijepi trenuci ponosa i slave.
U kontekstu toga, mi na maturalnu, i posjetimo Nehaj u Senju.
Pita na kraju predavanja vodič: Jel ima tko kakvih pitanja?
Cijeli razred se okrenuo prema meni i čekaju.
Inače, moja najdraža knjiga je bila Čuvaj se senjske ruke! Da li ona ima veze sa tvrđavom Nehaj, ja se toga ne mogu sjetiti. Davno bijaše. Meni je to bila budnica, a ne Thompson i Čavoglave.
Ali nisam ništa rekla, nema nitko nikakvih problema.

Oznake: proza

U ponedeljak sam doživjela najneobičnije iskustvo u životu.
Naime, kako krećem u Školu nepušenja, trebala sam obaviti CT pluća.
Kako mi dr nije htjela dati uputnicu, naručim se ja privatno.
I oni meni daju neki kontrast u venu dok me slikaju u tom stroju.
Ne znam šta je u kontrastu.
I izađem ja iz tog stroja, i uspravnim leda, kad ono bubuljice, urtike, jedna za drugom se stvore na licu i vratu, počnem naoticati i gušiti se.
U roku od 2 min je došla dr.anesteziolog i još jedna dr, i par sestara i brzo su mi stavili kortikosteroide, antihistaminike i infuziju u venu.
I sad vidim ja da je to hitno, brzo, u minuti da djeluju, i laganini pod panikom.
E sad u jednom mili, mili, mili sekundu ja na stropu i vidim njih kako otvaraju te vreće, vidim sestre, osjetim paniku u njihovim licima, iako su staloženih ponašanja. Ali ne vidim sebe.
I čujem misao: Jel ideš!
I čujem svoju misao: Nemoj me uzet! Želim živjeti! Nisam sve riješila sa Dinkom..
I to nestane. Piše u nalazu da sam se gušila.
Iako ja nisam osjećala da se gušim, nego mir.
Onda su me odveli u neku sobu spojili na aparate neke i tako sam bila brzo se stabilizirala, i puls i nestao osip, i infuzija je iscurila.
Ali mi je bilo hladno ko u grobu, ledena sam bila.
Uglavnom, dobro je prošlo, otpustili su me u urednom stanju.
Jako neobično iskustvo. Ne vjerujem da bi to mogla biti klinička smrt, ali to gledanje sa stropa i ta misao i taj mir. Sve bi dala za još jedan mili sekund.

Oznake: poezija

Magla je zaprtila put od prozora do ulice.
Ne vidim prolaznike,
i u slijepilu izmišljam likove.
Naprimjer, dimnjačar, starica koja prodaje cvijeće, poštar,
djeca koja hrle put škole, i jedan visoki, nadmeni par u ranim pedesetima.
Kad ih tko pogleda, osjeti zavist,
i oni to znaju.
Pa kao paunovi dižu vratove
da opravdaju takvo mišljenje.
Svaki dan su sve viši.
Mogla bi se zakleti da su jutros prošli
i da su im glave dodirivale drugi kat moje zgrade.
Pitam se, dokle će?
A onda opet pogledam kad se razvedri
oni se usitne kao dvije kišne gliste
i umigolje u zemlju.
Jesu li to ljudi s platna?
Znaš li, nebo je veliko platno.
Tko bi imao hrabrosti i dovoljno velike ruke
da razmakne platno poput zavjesa
i vidi šta je iza,
taj bi imao sreće
da u samog sebe uđe,
i pomiluje svaku stanicu i poru,
taj nečujni svijet,
krvotok iza neba.
Tako čujem da Ana Karenjina
svako jutro uzme svojim divovskim rukama tračnice
sa svih meridijana,
pa ih raskoli i od njih kroji haljine.
To je iza platna, takva čuda.

Oznake: poezija

Budućnost se priprema.
Bira haljinu za novogodišnji doček.
Marija spava i prede dahom,
pokatkad se zagrcne,
probudi, pa nastavi spavati.
Šta da ponesem u budućnost,
pita se Modrobradi.
31.12. za par dana.
Maže paštetu na kruh.
Pogleda kroz prozor.
Mora poslati mail.
Gospodin M. ne nosi mailove u budućnost.
Isključi kompjuter.
Pravi se da te nema bar prvih 10 dana Nove.
Čisto da ne podlegne iluziji
da je vrijeme za nove početke,
ili da je previše vremena iza njega.

Oznake: poezija

Idem za tobom i tvojim cvijećem

Možemo se praviti da se radi o antičkim posudama za vino,
kad ugledamo duboko u očima drugoga izvor.
Bolje je baciti se u njega.
Izraste cvijeće i poljubac maćuhice.
Rasklija se poezija.
Zato se obećavam ovoj pjesmi
u kojoj Modrobradi kuca po tastaturi,
čudeći se što je postao čovjek u odijelu.
Neka izađe na pauzu.
Ja ću poslati zračni zapis nad Sisak.
"Idem za tobom i tvojim cvijećem."
Potom će on otići na kupalište,
nabrati trantinčica
i umiti svoju crvenokosu proljećem.

Oznake: poezija