Mogao sam ju bez previše razmišljanja okarakterizirati kao još jednu u nizu intelektualki nesigurnih u sebe, koje su za mene oduvijek bile laki plijen. Tko bi rekao da posao pomoćnika urednika časopisa za književnost i kulturu donosi tolike pogodnosti?
Upoznali smo se u jednom od poznatijih zadimljenih kultnih kafića, gdje se okupljaju studenti, samozvani alternativci, kreativci ili jednom riječju; pijanci.
Ljupka studentica sociologije, duge razbarušene crne kose, pomalo bucmastog lica sjedila je sama za šankom i kao da je jedva čekala da joj se obratim iz nje je istog trenutka navrla bujica riječi. Doduše, nisam imao dovoljno strpljenja i alkohola u krvi za slušanje njenih pričica i psihoanaliza, ipak, bila je premlada da bi ju stari lisac poput mene shvaćao ozbiljno. Nauživao sam se pogleda na njen raskošan dekolte, a na odlasku sam joj natuknuo kako bih volio pročitati nešto što je napisala, a već me ujutro dočekao mail sa njenom poezijom. Bila je nestrpljiva da joj javim svoje mišljenje.
„Volio bih da mi ti osobno pročitaš što si napisala.„ – odgovorio sam joj, kao da mi je to rutina, što i nije daleko od istine.-„Navrati k meni, ne grizem...“
Neko je vrijeme tobože oklijevala, spominjući svoju vezu, moral i slične gluposti ali nije joj trebalo dugo da pristane.
U iščekivanju mlade dame pijuckao sam bourbon da se opustim i čitao njene uratke. Nije loše, pomalo pretenciozno, ali ne-loše. Već unaprijed znam kako će se odvijati stvari te večeri...
Zvono je prekinulo kontemplaciju.
„Pozdrav, Ingrid, moram priznati da lijepo pišeš, no ja naprosto moram čuti tebe kako izgovaraš te stihove!“
Bila je sramežljiva kao i sve druge, nasmijana kao i sve druge ali imala je dobre sise kao malo njih. Oko nje se vrijedilo potruditi, poželio sam ju častiti večerom. Prvo sam ju zamolio da mi pročita nešto po vlastitom izboru. Ona naravno, ne zna da li će mi se svidjeti njen izbor no naposljetku počne čitati:
„Kada mi je bilo hladno u onoj podstanarskoj rupi bez grijanja i sa napuknutim prozorima, zamišljala sam da sam žuta tigrasta mačka sklupčana pokraj nekog raskošnog kamina.
Kada sam bila gladna i praznih džepova, zamišljala sam da sam vuk koji je sa svojim čoporom upravo smazao čitavo stado ovaca te bježi da ga pastiri ne ulove.
Kada sam bila nesigurna i uplašena i kada me je mučila nesanica, zamišljala sam da sam lavica što opušteno leži i drijema u hladu osunčane savane.
Kada sam se osjećala napušteno, zamišljala sam da sam leopard koji samotnjački živi i lovi, te zadovoljno promatra divljinu sa grane nekog visokog stabla.
Nitko mi ne bi mogao prići blizu, kada sam zamišljala da sam bijesna pantera ili pomahnitali slon.
A kada bi posustala, poput psa bi si lizala rane u kutu svoje jazbine.
I uvijek,
Uvijek bi mi bilo bolje.
A tada si mi ti prišao i ja nisam zamišljala da sam zvijer.
Bila sam svoja, ona prava, bila sam puno gore od zvijeri;
Žena, kao od majke rođena, sa nagonima kojih bi se svaka zvijer posramila.
Ogoljena i ranjiva, još uvijek uz tebe
Tako sam pitoma, a opet neukroćena.“
Zamišljeno sam ju promatrao i pitao se da li dobro puši. Tišina me trgnula iz snatrenja. „Odlično, mlada damo, odlično!“ – uzviknuh- „Dopusti da te počastim večerom! Mislim da stvarno imaš budućnost!“
Bila je presretna, vidno se opustila, počela je pričati o sebi, o ljubavi prema pisanju, o... Ne sjećam se točno o čemu, misli su mi odlutale do nježnog, podatnog, porculanski bijelog dekoltea, dok sam joj točio piće... Odveo sam ju u obližnji restoran, naručio vino a ona me pobožno gledala. Tražio sam u njenim očima znak da je hvata alkohol...
Odjednom sam doživio slom.
Sve sam više postajao svjestan trenutačne situacije, a ta je da na svakom kraju stola sjede dva različita arhetipa; ja kao arhetip muške svinje, emotivno hendikepiranog pijanca, a ona kao arhetip nedozrele, naivne, prosječne djevojke koju u životu, zbog njene uzaludne težnje da se pronađe u nekoj priči, čeka još puno susreta sa starim drkadžijama, koje ju nikada neće shvaćati ozbiljno. No, ta me spoznaja nije toliko pogodila.
Tijekom razgovora s njom shvatio sam da grabimo alkohol na isti način, osvrćemo se za sobom kao da nas netko slijedi, plaho se osmjehujemo i pričamo o budućnosti kao o nekom nemogućem snu. Ona se boji života, ja se bojim... Vjerojatno svega dobroga što život donosi. U tom trenutku sam pukao, shvativši da, , iako možda predstavljamo dva različita arhetipa, mi smo zapravo dva ista kukavička stvorenja, a pitanje je samo jedno; tko je tu veća kukavica; ja ili ona?
Pognute glave odšetao sam kući. Sam. Obećao sam joj da ću objaviti njene pjesme. Tako ću i učiniti.
Post je objavljen 30.01.2007. u 13:18 sati.