Marketing
Lice u lice s pustinjom…i bijelim škorpionom (Dan 6 – 22.10.2011., Sharqiya Sands)
Noćas sam najbolje spavao od svog dolaska u Oman. Nije ni čudo – vani je bio mrkli mrak, a jedini zvuk predstavljao je lagani povjetarac. A onda se ujutro brzo razdanilo. Sunce je izašlo u 05:40. Nemojte misliti da sam se probudio zbog nekakvog izlaska sunca. Nisam takva osoba. Iz kreveta bi me u ove nehumane sate probudilo samo nešto puno ozbiljnije. Da je netko primjerice povikao “Vatra, vatra!”. Možda i tada. Možda. Ovako sam pogledao na sat i okrenuo se i nastavio spavati.
Oko osam već je presvjetlo da bih mogao nastaviti spavati. A meni kod spavanja smeta i najmanje svijetlo. I tako sam se morao dignuti. Vani su drugi diskretno obavljali svoje jutarnje rutinske dužnosti: pišanje i sranje, tuširanje i pranje zubiju. Pod nogama je pijesak još ugodno hladan od ugodno hladne noći. Ne zadugo jer ubrzo će se sunce dignuti dovoljno visoko ne bi li užarilo taj savršeno zlatni pijesak arapske pustinje.
“Camel riding?”, pita me Rashid, jedan od petorice braće: “Pola sata je uključeno u cijenu smještaja.”.
I tako sam se uskoro, dok sunce nije još previše upržilo, našao na devi i s drugim od petorice braće, Nasimom, krenuo na kratak obilazak pješčanih dina. Vrlo kratak. Jer je već nakon petnaest minuta sve bilo gotovo. Uspeo se na devu, prošetala ona (zapravo on) do uzvisine iznad kampa, kratak photo sešn na devi, spust i to je to. Nisam ni očekivao puno više. Puno više se više i plaća, a s obzirom na omanske običaje, to bi me dobrano koštalo. Uostalom najahao sam se ja ne devi u marokanskoj Sahari koja ima puno više i puno impresivnije dine. Pustinja Sharqiya je daleko manje impresivna od Sahare, ali svejedno oduzima dah. S obzirom da sam posljednji put u pustinji bio još prije šest godina, pomalo sam zaboravio taj osjećaj slobode koju ona daje čovjeku koji se u njoj nađe, a s druge strane istovremeno utjerava strah u kosti svojom surovošću i hirovitošću. Ima u Wanderlustu, odličnom britanskom časopisu o putovanjima na koji sam pretplaćen, jedna rubrika pod imenom “The world according to…” gdje poznate osobe, ali i pretplatnike pitaju o njihovim najljepšim iskustvima s putovanja. I ima jedno jednostavno pitanje: “Mountain, desert, ocean or jungle… which are you?”. Ja odmah iz prve biram planine, ali pustinja dolazi sigurno na drugo mjesto. Dine su u Sharqiyi puno manje i pogled otkriva uglavnom lagano brežuljkasto područje, tek s nešto višim dinama u daljini. I sve je zlatnožuto. Tek na mjestima zlatnožutu boju prekine koja izolirana i usamljena zelena trava ili usamljeno stablo. Za razliku od Sahare ili Atacame, dvije pustinje koje sam imao priliku posjetiti, u Sharqiyi zna i padati kiša. Od Rashida saznajem svega četiri do pet puta godišnje, a i tada pada možda pola sata do sat vremena. No kiša je kiša. Čini se dovoljno da onim usamljenim travama i stablima da zelenu boju. Većina Sharqiye je surova pustinja. Veliko je to prostranstvo zlatnog pijeska: 180 kilometara u smjeru sjever-jug, 80 kilometara u smjeru istok-zapad. U totalu 12500 četvornih kilometara pijeska. Skoro petina Hrvatske.
Šećem pustinjom dok se pijesak još nije užario. Pronalazim mjesto tek desetak minuta od kampa gdje osim pijeska ne vidim ništa, nikakav znak civilizacije. Udaljene dine naziru se u sumaglici jutarnjeg sunca. Ovim bližima vjetar je izbrazdao dekoracije u obliku pravilnih malih kanala kao da je netko uzeo ravnala. Rad prirode je zaista čudesan. Povremeno mi iznad glave preleti neka ptičurina. Muhe su i ovdje dosadna pojava. Iz jedne rupe iznenada izviruje crni kukac, nalik na skaraba, koji uporno pred sobom miče pijesak iz rupe prednjim nogama. Sizifov posao. Kako ovaj kukac izvlači pijesak, tako drugi odmah ulazi nanovo u rupu. A onda je valjda i taj kukac uvidio uzaludnost svog posla, rastvorio krila i odletio.
Sredinom dana sunce je visoko na nebu i pretoplo je biti u kolibi. Odlazim do otvorenog mjesta za zajednički boravak koje je tek natkriveno krovom od šiblja. I ovdje je vruće, ali podnošljivije. Prolaze sati u tišini. Jedini sam stranac u kampu jer svi su drugi prespavali i otišli. Čak su i oni Indijci negdje u stanju podnevnog pustinjskog transa. Samo zamišljam kako bi bilo da sam sada u pustinji, na užarenom pijesku, bez imalo hlada.
Moje kontemplacije u miru pustinje prekida oko četiri popodne horda turista u terencima. Četveročlana njemačka obitelj s dvoje male djece, tročlana obitelj Kanađana te čitav roj njemačkih paketaranžmanaca “zlatnih” godina, dosadni kao pčele i glasniji od glasanja slonova. U sumrak me utrpavaju u džip s Kanađanima i hvala Bogu ne s Nijemcima jer bih inače počeo vikati i tražiti da mi usred pustinje otvore vrata i puste van! Zalazak sunca je obećan kao spektakularan. Naravno da to nije bio. Nekoliko blijedih nijansi crvene, narančaste i žute boje u daljini iza duna koja predvečer poprimaju oštrozlatnu boju i one lagane crvenkaste nijanse pijeska, koje se viđaju u jutarnjim satima, posve su nestale. Ako se ikada nađete na otoku Cresu, svratite uvečer do sela Ustrine na južnom dijelu otoka i tamo ćete vidjeti najljepši zalazak sunca na svijetu. A onda pričekajte da se pojave mjesec i zvijezde, i vidjet ćete najljepše noćno nebo na svijetu.
Ovaj pustinjski zalazak samo potvrđuje moje staro mišljenje. Ako nije već uključeno u cijenu ili besplatno i ne zahtjeva poseban napor, valja izbjegavati na putovanjima tri stvari:
1) Vodopade (osim ako nisu svjetski poznati poput Iguazua, Victorije ili Niagare)
2) špilje
3) zalaske sunca
Ovo su najčešće tri najprecjenjenije stvari na svijetu.
Dosta se udaljavam od paketaranžmana, današnjeg zla turizma, ne bih li bio u miru, ali uvijek nekoga od njih uhvatim krajičkom svog oka dok povjetarac donosi njihove glasove. Nemoguće je više biti sam.
A onda iznenada, čim je sunce zašlo iza posljednje dine, naglo je zahladilo i istog se trena onaj povjetarac pretvorio u jaki vjetar. Toliko jak da je počeo nositi pijesak i moje su oči postale bolne, pune pijeska. Nositi leće u pustinji i nije prepametna stvar. Ali nositi naočale za vid znači zaboraviti na one sunčane, što ponovno nije prepametna opcija. Brzo ulazimo u terence i vraćamo se u kamp.
Nakon večere vjetar se spustio, jednako naglo kako je došao. Nebo je ponovno posuto tisućama zvijezda (i stotinama aviona) dok oko vatre uživamo u zvucima beduinske glazbe. A onda moj ponovno pronađeni mir naglo prekida njemački klinac od kojih desetak godina:
“Bijeli škorpion! Bijeli škorpion!”.
I zaista. U pijesku u mraku, svega par metara od mene, bio je bijeli škorpion. I moj mir je ponovno otišao kvragu!
Post je objavljen 29.10.2011. u 22:44 sati.