Pregled posta

U brodogradilištu (Dan 9 – 25.10.2011., Sur)

Jedan od Indijaca, zaposlenik Turtle Beach Resorta, ponudio se jutros da me besplatno odbaci do pedesetak kilometara udaljenog Sura. Ide u nabavu u Sur pa ga ne košta ništa da me poveze. Naravno da prihvaćam prijevoz, iznenađen ljubaznošću i susretljivošću običnog čovjeka. Živimo nažalost u takvom svijetu gdje su ovakve stvari sve rjeđa pojava.
Postajemo li sve manje ljudima u ovom svijetu u kojem je važna samo utrka za novcem?
U Suru se već u devet pojavljujem na vratima Al Thabit hotela. Poučen iskustvima mnogih drugih hotela, ne očekujem da me ovako rano puste u sobu. Ali barem neka mi omoguće da ostavim svoju prtljagu. Ionako mislim malo lutati po gradu. No, suprotno mojim očekivanjima, i još jednom iznenađen u vrlo kratkom vremenskom razmaku, ljubazni Indijac iza recepcijskog pulta dopušta mi da uđem u sobu, bez obzira što je check-in službeno tek od dva popodne. I ne traži nikakve dodatne novce. Hotel je nov, otvoren pred godinu dana, a soba, toliko prostrana i ukusno uređena, dokazuje da se i u Omanu za relativno male novce može ipak negdje i dobiti pristojan smještaj. Al Thabit odličan je primjer omjera cijene i kvalitete.
Dok s prozora svoje sobe na posljednjem, četvrtom katu promatram more u daljini, pokušavam skupiti hrabrosti da iz ugodne klimatizirane sobe izađem u vanjski pakao. Ali zato sam tu. Vidjeti i upoznati nešto novo. Bez obzira na vremenske prilike. Izlazim.
Sur je grad od nekih 56,000 duša. Oplakuje ga Omansko more i upravo taj njegov položaj na moru u prošlosti mu je donio mnogo slave. Postoji i u Libanonu istoimeni grad na obali Sredozemnog mora. Bio sam tamo prošle godine u listopadu. Spominjem taj drugi, libanonski Sur jer među stanovnicima omanskog Sura kola legenda, koja je zapravo krenula od Herodota, a koja kaže da su Feničani porijeklom iz Omana, da su prastanovnici područja oko Sura. U velikoj seobi preselili su se u današnji Libanon gdje su osnovali novi grad kojem su također nadjenuli ime Sur. Naravno, za to nema nikakvih arheoloških i drugih dokaza, ali meni su uvijek te lokalne legende zanimljive jer otkrivaju pravi duh nekog naroda.
Tijekom stoljeća omanski je Sur bio važna trgovačka ruta, ali i veliko brodograđevno središte u kojem su se gradile tradicionalne drvene brodice ovih prostora, tzv. dhow. Kada se Zanzibar odvojio od Omana 1861. godine, trgovina je počela naglo opadati, kao i izgradnja ovih brodica. U posljednje vrijeme ponovno se sve više ulaže u očuvanje tradicija pa stoga moja prva postaja su upravo brodogradilišta dhowova. Spuštam se do same morske obale gdje nekoliko starijih dowova leži nasukano na pijesku. Oseka je. I svako jutro more se toliko povuče da brodice ostanu na suhom. Navečer more se podigne što omogućuje dhowovima da ponovno zaplove. U jednom od brodogradilišta promatram radnike kako uglavnom ručno, i uz upotrebu jako malo mašinerije, grade nove brodice. Naravno, suvišno je spominjati da su svi radnici odreda imigranti iz Indije, Bangladeša, Pakistana, Šri Lanke… Dhow se tradicionalno radi od dvije vrste drva: tzv. Rebra rade se od lokalne akacije, dok se za ostatak broda uvozi tikovina iz Indije, ona tikovina koja brzinom svjetlosti zbog pretjerane sječe nestaje s Indijskog podkontinenta i jugoistočne Azije.
Za dhow prvi sam put čuo u putopisnom dokumentarcu “Put oko svijeta u 80 dana” kada je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Michael Palin na indijskom trgovačkom dhowu preplovio trasu od Dubaija do tadašnjeg Bombaja, današnjeg Mumbaija. Onda sam prvi put uživo vidio dva dhowa usidrena u matraškoj luci u Muscatu. Dva su bila i pred Turtle Beach Resortom u Ras al Haddu. Ali danas se prvi put nalazim uistinu oči u oči s ovim elegantnim proizvodom ljudskih ruku. Zaista ima tu neke elegancije. Prednji lagano povišeni dio, stražnji elegantno odrezani dio, najčešće s malim prozorima. Dhow je dosta visok. Prema potrebi tu je jarbol s jedrima, iako moderni primjerci danas imaju motor. Pitam se koliko se danas dhowovi koriste u trgovačke svrhe, a koliko za turiste? I da li bi se možda mogao unajmiti jedan i napraviti jedan podvig, kojima mi putnici uvijek svjesno i nesvjesno hrlimo, poput preploviti Perzijski zaljev, ili rutu Muscat-Zanzibar ili, poput Michaela Palina, odvažiti se na put od Dubaija do Mumbaija? Tko zna da li bi to danas bilo moguće u vrijeme velikih brodova i aviona? Dakako, ovaj put nemam vremena. Pitam se za neko buduće putovanje…
Sur je poprilično nenametljivo mjesto. Grad je to s jednom ulicom i čitavom mrežom prašnjavih puteljaka između kuća. Uz tu jedinu ulicu smjestile su se najviše zgrade u gradu. Najviše su to trokatnice, a najčešće puno niže, u čijem prizemlju su smještene trgovine, od kojih su mnoge u rukama Indijaca i inih. Da se iz Omana protjeraju svi Indijci i drugi došljaci s podkontinenta, u zemlji bi iznenada nastala jedna ogromna praznina koju bi teško netko drugi popunio i to bi zadalo smrtni udarac Omanu. Indijci, Bangladešani, Pakistanci i drugi su zapravo motor Omana, bez obzira što se mnogi pravi Omanci s ovom tvrdnjom vjerovatno ne bi složili. Evo u Suru došljaci rade u restoranima, u hotelima, u trgovinama. Nije važno da li iznad ulaznih vratiju stoji natpis ‘Gents tailoring’, ‘Ladies tailoring’, ‘Gents barber’, ‘Clothes ironing’ ili nešto pedeseto, unutra se nalaze Indijci, Bangladešani, Šri Lančani i Pakistanci.
Malo dalje od Ulice, labirint je prašnjavih, i uglavnom neasfaltiranih, puteljaka da se čovjek iskreno zapita da li je u nekom gradu od 56,000 glava ili u nekom selu. Kućice su ovdje uglavnom prizemnice, najviše jednokatnice, betonske nemaštovite kocke, najčešće s unutrašnjim dvorištem. Rjetke među njima imaju tradicionalno izrezbarena drvena omanska vrata na ulazu. A pred vratima zavezane koze. I posudica s vodom i hranom. Druge slobodno šeću među kućama. I iz unutrašnjosti kuća dopire zvuk kozjeg glasanja. To je nešto kao da se koze drže u strogom centru Karlovca. Ionako su Karlovac i Sur tu negdje po broju stanovnika.
Najveće podnevne vrućine provodim u hotelskoj sobi. Izlazim van tek sa zalaskom sunca kada je vanjska temperatura puno ugodnija. Dok sam se došetao do centra, upalila su se polako svjetla i grad je iznenada poprimio auru ozbiljnosti. Više nije izgledao kao malo veće selo koje pokušava biti gradom, već pravi mali grad sa svojim osvjetljenim trgovinama i restoranima i ostalim lokalima i svojim stanovnicima koji ugodnu večer provode u šetnji gradom ili shoppingu. Potpuni kontrast praznim, napuštenim ulicama za dnevnih vrućina.
Večeram u Zahrat Bilad al Sham restoranu u neposrednoj blizini hotela. Konobari i kuhari su naravno imigranti. Moj kaže da je iz Bangladeša. I kuhinja je naravno iz tih krajeva. Zapravo je u Omanu pronaći neki restoran s autentičnom omanskom kuhinjom mission impossible. Omanci na svim poljima pokušavaju sačuvati svoje tradicije, ali čini se kao da s kuhinjom to nisu uspjeli. Omanski restorani uglavnom predstavljaju fuziju libanonske i indijske kuhinje, od kojih ova druga lagano dominira nad ovom prvom. To se najviše osjeti u korištenju začina pa, iako omanska kuhinja tradicionalno nije ljuta, Omanci danas očito preferiraju ljuto. Dok uživam u mješanom (i poprilično začinjenom) mesu s roštilja, promatram kako se izmjenjuju Omanci u ovom poznatom lokalnom restoranu. Malo tko ostane zapravo duže od pet do deset minuta. Većina se doveze autom, naruči, ostane čekati u autu i, kada je gotovo, konobar im donese naručenu hranu u plastičnoj vrećici. Plate i nestanu u autu istom brzinom kako su se pojavili. Drive-in na omanski način.